Bilješke o piscu:Damir Miloš rođen je 1954. godine u Opatiji. Objavljivao je drame, prozne, esejističke i teorijske tekstove, knjige i priručnike o jedrenju. Prozne knjige: Bijeli klaun, Zoe, Kapetanov dnevnik, Nabukodonozor, jedriličarski brevijar Pod jedriljem krstača.
Kratki sadržaj:Dječak živi u cirkusu. Njegovi roditelji su klaunovi i nastupaju u cirkusu, zajedno sa mađioničarima, krotiteljima itd. Jednog dana, kad je imao sedam godina, saznao je da ne razlikuje boje. On je sve vidio u tonovima sive i crne boje. Jednog dana je šetao šumom i susreo slijepog starca. Starac mu je u nekoliko mjeseci pomagao pronaći boje. Dugim razgovorima pronalazili su osnovne boje; plava, zelena, crvena, bijela…
U dječakovim snovima se stalno pojavljivao jedan zeleni zmaj koji se volio tući, bio je naporan, ali ga je dječak ipak volio. Dječak se zaljubio u krotiteljevu kćer. Jednog dana tigar je ugrizao njegovu ljubav pa je ona bila nekoliko dana u bolnici. Dječak ju je nekoliko dana posjećivao, nosio joj cvijeće… Kad su se jednog dana klaunovi u cirkusu posvađali, dječak je imao zadaću da radi u cirkusu. Njegovi roditelji su ga svakodnevno pripremali za predstave. Dječak je stalno bio obučen u bijeli kostim, a i lice mu je bilo namazano bijelom bojom. Nije volio da mu se ljudi smiju pa je nakon treće predstave prestao raditi u cirkusu. Jednog je dana obukao bijeli kostim, lice je namazao bijelom bojom i krenuo u svijet. Stigao je do kamena gdje su on i starac obično razgovarali. Starca je čekao tri dana, ali njega nije bilo. Iz svoga kovčega je uzeo plavu boju i nacrtao je duboku plavu suzu na svom licu.
Likovi:
Bijeli klaun (dječak), mama, tata, klaunovi, starac, krotitelj tigrova, krotiteljeva kćer, direktor šatora, učiteljica, gledatelji.
Analiza likova:
Bijeli klaun (dječak) Ne razlikuje boje, živi u siromašnoj obitelji klaunova, marljiv, uporan, brižljiv, dobra srca i duše, ne voli se svađati, ne voli kad mu se ljudi smiju…
Starac
Slijep, voli djecu, voli pričati priče, pomagati drugim ljudima, dobra srca i duše…
Vrijeme radnje: 1985. godina
Mjesto radnje: cirkus velikog grada
Glavni likovi: bijeli klaun (dječak), slijepi starac
Tema:
Glavna tema romana Bijeli klaun je ulaženje dječaka u svijet odraslih, njegov prvi nastup u areni i njegova odluka da ne prihvati pravila koja mu nameću običaji cirkusa. Njegova pobjeda je pobjeda nad strahom. Ne prihvaćajući pravila izrasla iz straha, on ne samo da pobjeđuje strah, nego i sam život koji je taj strah proizveo.U priči Damira Miloša o dječaku iz putujućeg cirkusa, kojega roditelji, klaunovi, pripremaju za budući poziv. Kao klaun, on će prvi put nastupiti odijeven u bijelo, po starome cirkuskom običaju, i tek će u narednim nastupima postupno njegov kostim dobijati zakrpe u boji sve dok ne stasa u zrelog klauna u šarenom klaunskom kostimu kakve poznajemo. Dječak ne razlikuje boje i nailazi u šumi na neobičnog slijepog starca koji ga uči kako ih razaznati (plavo je ono što je daleko i duboko?), zaljubljuje se u princezu, susreće strašnog, nesretnog zmaja..
Pouka:
Bijeli klaun, je poučna prića koja nas uči da među nama postoje i oni koji su nešto ‘drugačiji’ te da ih se ne treba bojati ili im se rugati. Dječak koji je daltonist, pokušava uz pomoć slijepog starca, roditelja koji rade kao klauni u cirkusu i djevojčice u koju je potajno zaljubljen naučiti karakteristike boja i kako ih prepoznati i razlikovati.
Dječak svijet može vidjeti jest samo sivilo i kroz to : ljude koji su izgubili najbitnije vrijednosti života. U žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila...Uz pomoć Starca dječak spoznje a vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna — potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.
Glavna tema romana Bijeli klaun je ulaženje dječaka u svijet odraslih, njegov prvi nastup u areni i njegova odluka da ne prihvati pravila koja mu nameću običaji cirkusa. Njegova pobjeda je pobjeda nad strahom. Ne prihvaćajući pravila izrasla iz straha, on ne samo da pobjeđuje strah, nego i sam život koji je taj strah proizveo.U priči Damira Miloša o dječaku iz putujućeg cirkusa, kojega roditelji, klaunovi, pripremaju za budući poziv. Kao klaun, on će prvi put nastupiti odijeven u bijelo, po starome cirkuskom običaju, i tek će u narednim nastupima postupno njegov kostim dobijati zakrpe u boji sve dok ne stasa u zrelog klauna u šarenom klaunskom kostimu kakve poznajemo. Dječak ne razlikuje boje i nailazi u šumi na neobičnog slijepog starca koji ga uči kako ih razaznati (plavo je ono što je daleko i duboko?), zaljubljuje se u princezu, susreće strašnog, nesretnog zmaja..
Pouka:
Bijeli klaun, je poučna prića koja nas uči da među nama postoje i oni koji su nešto ‘drugačiji’ te da ih se ne treba bojati ili im se rugati. Dječak koji je daltonist, pokušava uz pomoć slijepog starca, roditelja koji rade kao klauni u cirkusu i djevojčice u koju je potajno zaljubljen naučiti karakteristike boja i kako ih prepoznati i razlikovati.
Dječak svijet može vidjeti jest samo sivilo i kroz to : ljude koji su izgubili najbitnije vrijednosti života. U žurbi da zgrnu što više novca zaboravljaju smijeh, dobrotu, ljubav i ljepotu; vide sive i prljave gradske ulice na kojima nemilosrdno juri bezbroj automobila...Uz pomoć Starca dječak spoznje a vlastitu boju, bijelu boju djetinjstva i nevinosti, Dječak u odori klauna — potpuno bijel, tek s plavom suzom na obrazu, odlazi iz cirkusa, korača svijetom, gleda ljude i čudi se. A priča se da će bijeli klaun hodati svijetom sve dok oko njega ne budu živjeli sretni ljudi.
Kompozicija
Roman je komponiran od 18 kraćih poglavlja, a ispripovijedan je u 1. licu, glavni lik - dječak - istodobno je i pripovjedač. Elementi bajke -bezvremenost (ilisvevremenost), bezmjesto (ili svemjesto) smiješani su s elementima realistične pripovijesti. U Bijelom klaunu pisac ne slijedi uobičajene načine gradnje dječjihromana, što se prije svega vidi u nepostojanju napete fabule i uopće nekih izvanjskih zbivanja koja bi zahtijevala dinamično pripovijedanje. Sva napetost i zanimljivostromana proizlazi iz unutrašnjih doživljaja i promišljanja glavnog lika.
Bilješke tijekom čitanja:-Kako li to može biti kada ti je, na primjer, sve na svijetu sivo? Nema crvene, nemažute, nema plave, nema zelene ni ikakve druge boje doli sive malo svjetlije, malotamnije, ali samo sivo, sivo, sivo...A baš tako izgleda svijet sedmogodišnjem dječaku, sinu tate klauna i mameklaunice, koji - šareno odjeveni (ta samo se prisjetite klaunske odjeće!) - rade ucirkusu prepunom boja.To je ta tajna, koju znaju samo dječak i njegovi roditelji.Shvativši svoje sljepilo za boje, dječak se uputi tražiti ih. I kako li se samo mučidječak koji ne razabire boje?! Pa se tako trapi sve do susreta sa slijepim starcem.Razočaran svojom nesposobnošću da pronađe boje, dječak se uputi tumaratišumom i razmišljati - o bojama. Tamo se namjeri na starca, sijeda i slijepa. Ovaj hodašumom i - bere gljive! Kako li slijep čovjek uspijeva pronaći gljive, ubrati ih i jošznati jesu li otrovne ih nisu?!Od starca dječak nauči da postoje i druga osjetila, da postoji razum, da postojimudrost iskustva, koje čovjek može rabiti da bi nadomjestio neki svoj nedostatak i postigao ono što na prvi pogled izgleda nemoguće.Iz dječakovih pitanja starac oštroumno razabere da je malac slijep za boje. Obećamu objasniti kako se traže boje.Vraćajući se kući koja nije kuća nego šator, dakle vraćajući se doma, susretne prijateljicu, kćer krotitelja tigrova, koja mu bez riječi,
ljuta kao tigar
uvali pisamce.Doma ga on pročita pa napiše ljutit odgovor na srdito pismo i gurne ga pod krilonjezina šatora, umoran se svali u postelju i usne zmaja, davnoga znanca iz svojihsnova. Nakon predugo prespavana prijepodneva dječak žudno juri u šumu potražiti starca. Nalazi ga tek kada se starac pojavi iz svoga skri-vališta, odlučivši sam koje je vrijeme pogodno za razgovor. Zapravo taj je razgovor prvo bio duga šutnja, za koje je svakimislio svoje misli, a onda starac iznenada reče:
Prvo moraš naučiti dobro pitati. Dječak baš i nije bio siguran da je dobro razumio, a starac je šutio, šutio, a ondaštapom pokazao u daljinu:
Tamo negdje sigurno je neka velika, golema planina. Tamo negdje ona je velika,ali odavde gledana, s ovog mjesta, ona izgleda manja od ovog mog štapa. Ja bih, na primjer, pitao: da li je maleno bliže od daleko ?
I dogovore ponovni susret, za tada kada dječak smisli dobro pitanje.Opet mu u snu dolazi u posjet zmaj. Zmaj bi se tukao i divljao jer
dobar zmaj nije zmaj! Dobar se zmaj zove glista!
Dječak ga pitanjem
Da li je maleno bliže od daleko?
natjera u gorak nemoćan plač. Goleme suze briše rupčićem zvanimmaramica, što gaje dobio za uspomenu od neke princeze koju nije rastrgao, nego ga je samo prestala voljeti. Potom ga dječak priupita:
Strašni zmaju, koje si ti boje?
Doz-navši da je zmaj zelen, dječak ga navede da mu pokaže sve što je još zeleno oko njih.Potom se iz zmajeva pripovijedanja ispostavlja da je dječakova princeza ona mala prijateljica, kći krotitelja tigrova. No nju rani neki rasrđeni tigar, kojega je razjarilanjena nova
plava haljina s crvenim ružama,
iz čega se možda može zaključiti da i boje mogu biti zle. Princeza završi u bolnici.Tijekom sata likovnog u školi se uči da miješanjem plave i žute nastaje zelena boja. Ali kako, ako ne raspoznaješ boje, prepoznati plavu i zelenu među svim timokruglim pločicama u kutiji s vodenim bojama? Treba se znati domisliti, što dječaku,uz nehotičnu pomoć djevojčice u klupi ispred njega, i uspijeva.Kad je školsko zvono zazvonilo, pošao je potražiti starca. Našao ga je na proplankuna rubu šume. Ima li noću boja? - pitanje je koje je ugodno iznenadilo starca.Je li teško bliže od veliko? - pogrešno se dječak prisjeća pitanja koje je bio postavio zmaju. No i za ovo pitanje dobiva pohvalu od starca.A noću nema boja.
Ako ih i ima, one nisu poput onih koje se vide danju.
Ovisno o boji svjetla kojim se stvari osvijetle, one poprimaju boju koja je mješavina njihove prave boje i boje sama svjetla. Od starca dječak dobiva pohvalu za svoju bistrinu pase dogovore za ponovni susret sutradan.Mudra dječakova glavica ne zadovoljava se samo postavljanjem pitanja - ona želi pronaći i odgovore na njih: Je li maleno bliže od daleko? Je li teško bliže od veliko? No, treba otići i u bolnicu, posjetiti djevojčicu. Dječak joj donosi kiticu cvijećakoje je nabrao putem. Dobiva sladak poljubac i njezino priznanje da ga voli. Oboje pocrvene, od zaljubljenosti, osjećaja, sramežljivosti, dječak osjeti crvenu boju! Je liljubav crvena? Crvena kao krv pa se ne može slediti jer crvena je topla boja?I idućeg dana požurio je starcu. Žureći puteljkom, zabavljao se svemu oko sebegovoreći koje je boje, ne baš uvijek točno, ali to i nije bilo važno. Nije mogao tajitisvoju sreću i ispričao je starcu kako je doživio crvenu boju.
»Da, daaaa, dječače. Nalicu djevojčice zaista se može vidjeti crvena boja. Pametan si ti. Ti ćeš brzo pronaći sve boje. Možda brže od dječaka...«
rekao je starac, ali nije dovršio. Dječak je osjetioda je starac nekako tužan. Na to mu starac ispriča kako je prije podosta godina susreomomčića, otprilike njegovih godina. A taj je momčić, shvatio je tada starac, bio gluh.Pokušajte zamisliti susret gluha čovjeka sa slijepim. Usporedivši gluhoću s ne-raspoznavanjem boja, dječak shvati da njemu i nije baš tako teško kao što je do tadamislio. Premda ni njemu nije lako.Jesu li klauni zbilja veseli kao što izgledaju? Ili im je smiješak iamo narisan nalicima? Među klaunima izbije svađa o tomu kako reba izvoditi predstavu. Nemogavši razriješiti taj sukob, ali s dobom idejom kako bi to valjalo učiniti, otacnatjera dječaka na spa-anje. Zašto roditelji, kada su ljutiti, šalju djecu u postelju pita se Iječak. Nije bio siguran je li dobro razumio očevu zamisao, ali prvi iut mu na pamet pada tužan klaun.Dječak usne, a od svoga zmaja iz sna dočuje:
Da me netko vidi kako se mučim,derem i vatru rigam dok ti tu mirno sjediš, umro bi od smijeha.
To se dječaku učinirješenjem tatinog problema u vezi s klaunskom predstavom u cirkusu: ljudi bi se višesmijali kad bi jedan klaun bio smiješan, a drugi tužan.Dječak i dalje smišlja pitanja: Zašto su more i nebo iste boje? Jesu li i nebo i moremokri? Ako je more plavo zato što je mokro, je li i mokra krpa plava? Je li crvena boja bliža od plave? Zašto je nebo u sumrak crveno? Starac pohvaljuje njegovnapredak u postavljanju dobrih pitanja. Zauzvrat starac će mu ispričati jednu priču. Aza neke priče nije toliko važno jesu li istinite - važnije je da su lijepe.Starčeva priča odgovara na važno pitanje: Zastoje nebo u sumrak crveno? Je liistina da dan na svom kraju gori pa ga plamen oboji crveno? A kad izgori, sve postajecrno i nastaje crna noć? Jesu li nekada davno i dan i noć imali zajedničko ime: Noćidan?Kada je te večeri došao kući, našao je mamu i tatu kako sjede za stolom. Bili suzabrinuti i o nečemu su ozbiljno razgovarali. Zaželio im je laku noć, da ne smeta i dana miru razmisli o onome o čemu mu je starac govorio.Zašto se u školi uči samo o danu? O noći ništa. Pa se bojimo noći, zato što o njojništa ne znamo. A nije nas strah onoga o čemu znamo, onoga što poznamo. Dječak sene boji mraka koji nastane kad zatvori oči. To je njegov mrak i on zna tko će doći unjegov mrak -zmaj. Noć je pak poznata zmaju, koji opet uopće pojma nema što je todan, što je sunce. A kako vidi? Jednostavno: u noć rigne vatru i njome osvijetli onošto želi vidjeti... Ali zna značenje riječi Noćidan. Kako zmaj zna za Noćidan, čudi sedječak. Možda on i nije tako glup kao što je mislio. Nakon one svađe ostali klaunovi napustili su cirkus pa su dječakovi mama i tataostali sami. Zato i dječak sada mora nastupati kao klaun, a i tu vještinu trebauvježbati. Dječakov život postaje pun obveza: poslije škole odmah mora vježbati pamu ne ostaje vremena za druge važne stvari, poput posjeta svojoj princezi u bolnici,sastanka sa starcem... Sto sada?U školi - iznenađenje. Njegova princeza iliti kraljevna već sjedi u klupi, s rukom ugipsu. Ljuti se na njega, uvrijeđena je zato što je nije još koji put posjetio u bolnici. Nakon što ipak počnu razgovarati, on joj ispriča zašto nije mogao doći, a tako joj iotkrije svoju tajnu -neraspoznavanje boja. Prilikom povratka u cirkus pomogne jojnositi gips na svom ramenu, tako su hodali zagrljeni i napokon se rastali poljupcem.Otac ga vježba klaunske vještine: od prve ga vježbe boli glava, od druge boli trbuh,od treće leđa. Od četvrte se dječak prehladi, pa završi u postelji. Sad njega posjećujenjegova princeza. Ali mu zmaj više ne dolazi u san. Neuvježban, dječak nastupi prvi put s roditeljima. Zbunjen publikom i reflektorimarasplakao se. Sve završi tako da cijela obitelj plače, a gledatelji se smiju. Kakavsvijet?!Idućega dana djevojčica mu izjavi da je on najljepši klaun kojega je ikada vidjela. Nakon škole uputi se on u šumu starcu. Ispriča mu što se dogodilo tijekom predstave. Sazna da ista stvar svakomu izgleda drugačije: svatko vidi onako i ono štoželi i kako želi vidjeti. Oni koji se čude, spremni su i sposobni učiti i - naučiti. A nasvoja pitanja odgovore moraju pronaći sami.Zašto je pravi klaun tužan klaun? Ovo je pitanje na koje mora pronaći odgovor prije negoli se ponovno susretne sa starcem.
Cirkus seli u velik grad u kojem namjeravaju prezimiti. Za prvi nastup dječak bira bijelu boju. Unatoč tomu što njegov nastup nije smiješan nego ozbiljan, gledatelji sesmiju. Ljudi se ne smiju u gradu, ne smiju se kod kuće, nego idu u cirkus da bi sesmijali?! Nakon odulje stanke u san mu opet dolazi njegov zmaj. Nije ratoborno raspojasankao obično, nego pomalo tužan. Doživio je nešto što je ugasilo njegovu vatrenost.Bio je - od dosade - ušao u san nepoznata čovjeka koji uopće nema svoju princezu,koji nikoga ne voli, koji mrzi sve ljude, koji je jednostavno opaki trgovac, gadanlovac zmajeva koje poslije prodaje. Napokon je zmaj umoran od svega. To jasno pokazuje kako on nije pravi zmaj, jer oni pravi neumorno rigaju vatru nikada se neumorivši.Hodajući gradom, dječak se čudi: jureći ljudi sudaraju se baš kao klauni u cirkusu -a nitko se ne smije; ljudi padaju baš kao klauni u cirkusu - nitko se ne smije... Nemaju vremena, nemaju vremena,
trče, žure, htjeli bi zaraditi što više novaca, nitkonema ni za što vremena... Samo to rade... neki ni to ne stignu...
Tijekom večernje cirkuske predstave dječak izvede nešto što je utišalo bezrazložansmijeh gledatelja i ostavilo ih bez riječi: kao posve bijel klaun samo je prošetaoarenom i mahnuo dvjema maramama. Prvi put mu je uspjelo ono što je želio: nitko se u publici nije smijao, samo su sečudili.Dječak veselo proslavlja ovaj uspjeh, kojim je postigao ono što mu je starac biosvojedobno rekao: pravi klaun je tužan klaun. Plaća mu je za to gubitak klaunskoga posla, jer je po mišljenju upravitelja narušio ustaljene cirkuske navade.Od tada je radio samo pomoćne poslove u cirkusu. Kad mu je dojadilo, jednoga jedana rekao roditeljima da odlazi. Odjenuo je svoje bijelo odijelo, namazao lice bijelom bojom i otputio se u svijet pješice. Hodat će tako sve dok oko njega ne buduživjeli sretni ljudi.
Nema komentara:
Objavi komentar