ESHIL: OKOVANI PROMETEJ
Bilješke o piscu:Eshil se rodio u Eleuzini blizu Atene oko 525. godine prije Krista,
u uglednoj eupatridskoj obitelji. Već se kao mladić ogledao u tragičkim
natjecanjima. Prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u dramskom
natjecanju godine 484. pr. K. , a 472. god. pr. K. dobio je prvu nagradu
tetralogijom od koje je sačuvana samo drama Perzijanci. Tri puta boravio
je na Siciliji i na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona prikazao je dramu
Etnjanke sastavljenu za proslavu grada Etne, koji je utemeljio Hijeron.
Umro je u Geli na Siciliji, gdje je i pokopan 456. god. pr. K.
Na njegov grob hodočastili su poklonici njegove umjetnosti, a Atenjani ga
osobito počastiše odredbom kojom se svakome dopušta da se može
pojavljivati na tragičkim natjecanjima s njegovim tragedijama.
U povijesti helenske književnosti najstariji od tri velikana tragičkog
pjesništva zauzima osobito mjesto. Eshil nije samo običan promatrač
povijesnih zbivanja kroz koja prolazi njegov narod u prvim desetljećima
petog stoljeća pr. K., nego je i aktivni sudionik u njima. Istakao se
osobitom hrabrošću kao borac u presudnim bitkama kod Maratona,
Salamine i Plateje u kojima je njegov narod u borbi protiv perzijskog
osvajača obranio slobodu i nezavisnost. To je u Heladi razdoblje narodnog
oduševljenja i iskrenog domoljublja.
Kao stvaralački genij velike snage, Eshil otkriva kroz likove svojih
tragedija povijesni sadržaj tog presudnog razdoblja. On je pjesnik atenske
demokracije, a grandiozni likovi njegovih drama odgovaraju
maratonsko-salamnijskoj herojskoj epohi. Unaprijedio je dramsku
umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i
time pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun
korskih pjesama. O toj njegovoj novini s priznanjem govori i Aristotel u
Poetici. Tako je od prvobitno lirske kantate stvorio pravu dramu i postao
ocem tragedije. Dotjerao je sceneriju i opremu. Bio je učitelj kora i
glumaca, sastavljao je melodije za korske pjesme i plesne figure,
a u početku kazališne tragedije bio je i glumac. Od mlađeg suvremenika
Sofokla preuzeo je uvođenje trećeg glumca u igru.
Građu za tragedije uzima iz mitologije, tj. iz priča o bogovima i herojima.
Tragedije raščlanjuju ljudsku sudbinu nad kojom lebde sreća i nesreća.
Tom oprekom upravlja mudro načelo božanske pravde koja kroz trpnju
upućuje ljude da se pokore vječnim zakonima. To Eshilovo naučavanje ne
može se shvatiti ako gledamo na pojedinačno djelo koje se odigrava pred
našim očima, već ga valja uklopiti na mjesto koje mu u slijedu zbivanja
pripada. Postoji, naime, uzajamna odgovornost među naraštajima koji
slijede jedan za drugim jer i djeca okajavaju krivice otaca. No te krivice ne
prelaze s pokoljenja na pokoljenje tako da guraju u propast nevine, već i
potomci krivicama predaka pridružuju svoje krivice, koje postaju uzrokom
njihovih tragedija. Prema tome čovjek sam sebi stvara sudbinu.
Božanska se osveta pojavljuje tek kad je čovjek moralno okaljan.
Eshilu se problem života ne zaustavlja na pojedincu nego zahvaća obitelj,
generacije i čak cijelu rasu. Zato sudbinu junaka ili čitava roda najčešće
prikazuje u tri tragedije. One čine sadržajnu i idejnu cjelinu – organičku
triologiju. Na nju se nadovezuje satirska drama iz istog mitološkog kruga.
Zamisao triologije dopušta pjesniku da u grandioznom troptihu razvije niz
zbivanja i u cjelini prikaže kako se od krivice kroz patnju dolazi do
spoznaje.
U rukopisnoj tradiciji navodi se 79 naslova Eshilovih tragedija,
a u Leksikonu Suda riječ je o 90 drama. Od tog bogatog opusa sačuvano
je sedam tragedija i mnogo fragmenata izgubljenih drama. U novije
vrijeme egipatski su papirusi iznijeli na vidjelo mnoge fragmente iz
različitih njegovih tragedija i satirskih drama. Najpoznatija Eshilova djela
su: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Pribjegarke, Agamnenon,
Žrtva na grobu i Eumenide.
Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske osobnosti
i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne,
između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Pjesnik vjeruje u
božanske sile i njihovu neograničenu moć, vjeruje u punu zavisnost
čovjeka o sudbini. Bogovi zadiru u život čovjeka i postaju osvetnici za
prijestupe. Odgovornost čovjeka dosta je umanjena jer ga u akciji sputava
nepobjediva sudbina. U triologiji autor analitički razglaba u cjelini kako se
od krivice kroz patnje dolazi do spoznaje. Duboko religiozan, Eshil nije
mogao u prilikama svoga vremena posve otkriti revolucionarnu
problematiku, snažno zacrtanu u Prometeju, ali njegov strogi pogled na
život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje.
To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje
traži smisao i apsolutnu vrijednost.
Tema:Tema ove tragedije je okovanje Prometeja i nagovještanje njegove osvete
Zeusu.
Osnovna misao:
Eshil poručuje čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila
koja postoji izvan ljudi i koja će odmah doći na njihov poziv. Ona je u
samim ljudima koji je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem
najviše vrline - mudre umjetnosti.
Sadržaj:
Radnja se zbiva u brdskoj pustoši na kraju svijeta, uz obale Okeana.
Kraj je površno smješten u Skitiji. Osuđeni Prometej hoda između Vlasti i
Sile, Zeusovih vjernih slugu. Za njima ide Hefest s lancima i teškim
čekićem. Riječi koje Vlast upućuje Hefestu otkrivaju mjesto na kojem će
se obaviti mučenje, govore o nepokolebivoj Zeusovoj odluci i razlozima
koji su do nje doveli. Vlast ne može sakriti da se raduje Prometejevoj
muci. On mrzi saveznika ljudi i veseli se osveti. Hefest preko volje
izvršava Zeusovu zapovijed i iskreno sažalijeva Prometeja. Vlast nadzire
Hefestov posao, oštro kori njegovo kolebanje i upozorava ga na propuste.
Zadnji Hefestov udarac i riječi kojima se Vlast izruguje pribijenom
Prometeju prekinula je duga šutnja. Hefest, Sila i Vlast odlaze.
Okovani Titan čuje pjevanje. To su glasovi mladih djevojaka, Okeanida,
kćeri Okeanovih. U morskim dubinama čule su Hefestove udarce i došle su
u krilatim kolima. Između Prometeja i zbora Okeanida razvija se razgovor.
Nježnom i prijateljskom sažaljenju Okeanida odgovara Prometejev strašni
očaj. Prijateljske riječi djevojaka otvaraju polako zatvorenu dušu
mučenika koji im se počinje povjeravati. Prvi osjećaj koji dolazi do izražaja
u Prometeju je njegov teško povrijeđen ponos. On žali zbog kazne koja je
nad njim izvršena. Dok Okeanide pokazuju strah pred Zeusovom vlašću,
Prometej izazvan imenom svoga neprijatelja izjavljuje da Zeusova
pobjeda nije konačna. Doći će dan kada će Zeus morati sa njim
pregovarati. Odgovarajući na pitanja Okeanida, Prometej govori o sebi i
svojoj ulozi u borbi protiv Titana. Doznajemo kakvu je uslugu učinio Zeusu
i kako mu se oštro suprotstavio iz ljubavi prema ljudskom rodu.
Govori kako je on svjesno učinio svoj čin premda je znao da će za to biti
kažnjen. Prometej postaje žrtva koja je primila na sebe užasnu patnju za
spas i sreću ljudskog roda.
Dolazi Okean na konju sa krilima. On nagovara Prometeja da se ponizi i
pokori Zeusu i da će se sa tim završiti sve njegove patnje. Sama pomisao
na pomirenje sa Zeusom izaziva bijes u Prometejevoj duši. Zeus se je
pokazao u pravom svjetlu i od njega se ne može očekivati ništa dobro.
Okean je još više uzrujao Prometeja i zatim je otišao.
Poslije Okeanova odlaska zbor Okeanida oplakuje zlosretan Prometejev
usud. Tada dolazi Prometejev monolog u kojem govori na koje je sve
načine pomogao ljudima. Ljudi su od njega naučili graditeljstvo, diobu
poslova prema godišnjem dobu, računanje, pripitomljavanje životinja,
brodogradnju i njegovanje bolesnika. Naučili su proricati budućnost i
pronalaziti i vaditi iz zemlja sve vrste metala. Zadivljene Prometejevim
riječima Okeanide uzvikuju na usta zborovođe da će se Titan osloboditi
svojih okova i da će opet postati po moći jednak Zeusu.
Kod Prometeja dolazi Inahova kći Ija, još jedna nevina žrtva Zeusove zle
ćudi. Ona je i začetnica roda od kojega je poslije više generacija morao
poteći Prometejev spasilac. Čim je opazila na stijeni pribitog Prometeja i
Okeanide, počinje postavljati pitanja, ali je obuzme neka potajna mora.
Ona se pokušava oteti užasnoj opsesiji i moli smrt da dokrajči njezine
patnje. Na pitanje Okeanida, Ija pripovijeda kako je postala plijenom
Zeusova egoizma. Njoj se u snu ukazao Zeus mameći je u svoje mreže.
Ona je to povjerila ocu. On je upitao za savjet proročišta, ali su odatle
dolazili neshvatljivi i čudni odgovori. Na kraju je stigla okrutna zapovijed
koja je prisilila njezina oca da je otjera od kuće i prepusti na milost i
nemilost Zeusu. Ija govori kako je pretvorena u kravu. Kad je Hermo na
Zeusovu zapovijed ubio Ijina čuvara, ljubomorna Zeusova žena Hera
natjerala je na nju obada koji ju svojim ubodima tjera u ludilo i goni po
čitavom svijetu. Ijina je tužna i ganutljiva priča oštra optužba Zeusa.
Ija moli Prometeja da joj otkrije sva njezina buduća lutanja i patnje.
Prometej, naime, ima sposobnost da u proročkoj viziji vidi budućnost.
Spremno udovoljava Ijinoj molbi i govori joj sve što je čeka.
Nabraja zemlje i narode i upozorava je na opasnosti. Ija priželjkuje smrt,
a Prometej je tješi govoreći joj o svojoj daleko strašnijoj sudbini i u ljutini
nagovješta Zeusov pad. Kad je Ija čula spominjanje Zeusovog pada
živnula je i odmah pitala za objašnjenje. Prometej joj u ogorčenju otkriva
tajnu, ali ne navodi ime žene koja će upropastiti Zeusovu vlast. Ime te
žene je jedino Prometejevo oružje. Zeus će nastojati saznati tajnu.
Prometej, u proročkoj viziji izlaže Iji, na njezino traženje, sva njezina
lutanja i završetak muka. Na ušću Nila naći će svoje smirenje. Tu će joj
Zeus povratiti razum, taknut će je rukom i od toga će dodira začeti plod i
roditi sina Epafa. Od njegova će roda poteći i njegov spasitelj. Obuzeta
novim napadima delirija, Ija nestaje. Okeanide pjevaju pune straha o
jadnoj sudbini žena koje raspaljuju ljubav bogova. Ogorčenje koje se
skupilo u Prometejevoj duši potiče ga da iza Ijina odlaska svečano
izgovara otvorene prijetnje Zeusu.
Ovaj puta Zeus mora reagirati. Zeusov izaslanik Hermo dolazi k
Prometeju. On nastoji oštrim prijetnjama prisiliti Titana da otkrije Zeusu
svoju tajnu o pogubnom braku. Rađa se sukob uzrokovan suprotnim
osjećajima. Na jednoj strani Zeus pun samoga sebe i svoje vlasti ne
može trpjeti buntovništvo, a na drugoj Prometejev duboko povrijeđeni
ponos i silno ogorčenje koje pojačava spoznaja da je kažnjen zato jer je
činio dobro. Zeus brani svoju ugroženu vlast, a Prometej trpi i svjestan je
da mu predstoje još gore muke. Iako je trenutačno po snazi slabiji,
Prometej je moralno jači. Plemeniti karakter i moć da vidi budućnost
uzdižu ga iznad Zeusa. Hermo se obraća Prometeju izazovnim i
uvredljivim riječima. Prijetnjama nastoji iščupati Prometejevu tajnu.
Titan prihvaća dijalog i u sukobu mišljenja njihove se riječi ukrštaju.
Bijes raste na jednoj i na drugoj strani. Prometej odgovara prezirom i
postupa s Hermom kao s nezrelim dječakom i robom. Kad Hermo
pokušava pokolebati Prometeja, on ga ponovno odbija. Prometej se neće
poniziti pred Zeusom, neće prihvatiti ulogu molitelja ni roba. On želi
sporazum u kojem će raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnim.
Hermo objavljuje Prometeju njegovu sudbinu. Zeus će snagom groma
smrviti hridinu o koju je prikovan. Bacit će ga u mračnu utrobu zemlje,
ali će ga opet izvući na svijet. Zeusov će mu orao kljuvati danju jetru i
drob, a oni će mu u noći opet zarasti. Njegove muke će završiti tek onda
kad se jedan besmrtnik odrekne svoje besmrtnosti i pođe dobrovoljno u
Had kao Prometejev zamjenik.
Iz daljine dopire grmljavina i munje obasjavaju okovanog Titana Prometeja. Hermes se obraća Okeanidama i savjetuje im da se što prije
povuku. No, iako su one pune straha, neće napustiti svoga prijatelja u
teškoj nevolji. Te nježne djevojke, koje su stalno nagovarale Premeteja na
pokornost, u odlučnom času nalaze u svojoj ljubavi i prijateljstvu snagu da
se suprotstave Zeusu i da podijele sudbinu sa Prometejem.
Započinje užas. Nebom se vuku tmasti oblaci, fijuču vjetrovi, sijevaju
munje, praskaju gromovi i trese se zemlja. Kidaju se hridine i u toj
lomljavi čuju se posljednje riječi Titana koji do zadnjeg časa promatra sve
što se oko njega događa. Prometej nestaje u bezdanu.
Kompozicija djela:1. Prometejevo okivanje
Vlast, Sila i Hefest vode Prometeja da ga prikuju uz stijene i da ga
izoliraju od svijeta. Hefest nema baš preveliku volju da prikuje nevinu
žrtvu koja je optužena pod kaznom da je pomagala ljudima, ali ga ipak
okuje.
2. Dolazak OkeanidaOkeanide dolaze i govore Prometeju kako su one uz njega i kako će mu
uvijek pomagati. Na njihov upit zašto je okovan, dobile su već poznati
odgovor da je razlog taj što se Zeusu nije sviđalo njegovo pomaganje
ljudima.
3. Dolazak Okeana
Okean dolazi i govori Prometeju da mu je on prijatelj i da će uvijek stati
na njegovu stranu, ali da bi ipak bilo pametno poslušati Zeusa i prikloniti
se njegovim zakonima, a uza sve to živjeti bez problema. Prometeju se
Okeanovo razmišljanje uopće ne sviđa.
4. Dolazak Ije
K Prometeju dolazi Ija, nesuđena Zeusova žena, koja je razočarana
svojom sudbinom i traži od Prometeja pomoć koju će dobiti u kazivanju
svoje daljne sudbine. Prometej joj je rekao da je njegovo oslobođenje u
rukama njenih i Zeusovih nasljednika.
5. Hermo u prepirci sa Prometejem
Po nagovoru Zeusa, k Prometeju dolazi Hermo, glasnik i sin Zeusov, ne bi
li doznao tajnu o Prometejevom oslobođenju. Prometej to nije nikako htio
odati i Hermo je otišao uz napomenu Prometeju da će doživjeti nesretan
završetak.
6. Bezdan
Ostvarila se Hermova procjena budućnosti. Počeo je užas: vihori, munje,
gromovi; oblaci se vuku nebom, zemlja se trese. I riječi su postale djelom.
Stijene su se počele urušavati. Bezdan proguta sve.
Analiza likova:Prometej
On je jedini od bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako
pripisati i ljudske osobine. Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može
ganuti. Napušten od Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i bijedu.
Prometej je ljudskom rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je
ljude u obrtu i tako im osigurao sredstva za život. Njegovao je i ljudski
umni razvoj i time otvorio put prema napretku. Titan Prometej,
predstavnik starijeg pokoljenja bogova, učinio je sve to na vlastitu
pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju. Po tome je Prometej, prema
Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje da bi spasio one koje
iskreno voli. Njegov čin ga izjednačuje sa idejom svih religija koje su baš
takav lik postavile pred svoje vjernike. Slobodoljubivi Prometej, kojemu su
i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je utjelovljenje razuma i
borac protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh. Postao je simbol
borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva. Zato je prometejska misao
uvijek aktualna.
Zeus
On je bio bog bogova, tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti
da mu se netko suprostavlja. Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je
ljudsku populaciju i želio je istrijebiti ljude i na njihovo mjesto staviti
društvo koje bi on napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije
revolucije i nastoji učvrstiti apsolutističku vlast. Sve mora biti podređeno
njegovim zakonima. On je spreman vladati silom i terorom. Zato se
njegova vlast oslanja na krvnika i na mučenje. Tek kasnije, učeći se na
vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do spoznaje da sila rađa silu i da
može vladati nad drugima samo onaj koji je sposoban biti gospodarom
svojih strasti. Zeus je smatrao da se Prometej malo previše udaljio od
njegovih zakona, i zato je bio kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se
trebalo obračunati sa Prometejem, Zeus nije došao osobno, već je poslao
nekog od svojih sluga. Zbog nekih Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati
čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti. Vlast mu zasigurno nije bila
oduzeta samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da su bogovi u Zeusovoj
službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme previše strahovali od bogova i bojali su
im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek kasnije shvatio
da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu ostalo i ono
malo dobroga što je potaknulo njegov moralni preobražaj.
Hefest
Sin Zeusov, on je jedan od dvojice Zeusovih sinova iz ovoga djela.
Po mojem mišljenju njegov karakter je mnogo bolji nego karakter Herma,
drugog Zeusovog sina. Hefest nije okrutan. Dokaz za to je njegovo
sažaljevanje nad Prometejem prije nego ga je morao prikovati. Da uza
njega nije stajao Vlast, sluga Zeusov, Prometej možda nikada ne bi bio
prikovan. Hefest je vrlo osjećajna osoba, koja osjeća prema mnogim
osobama ljubav i sažaljenje. Njemu je bilo žao ljudi kada ih je njegov otac
Zeus htio istrijebiti. On bi možda bio i sasvim suprotnog karaktera od
Zeusa da u njemu nije prevladao strah od oca. Bez ikakve sumnje
možemo slobodno reći da je Hefest u “Okovanom Prometeju” pozitivna
osoba.
Hermo
Sin Zeusov, on nije samo običan Zeusov glasnik, već je on i Zeusov sin
koji strastveno brani oca. Za njega je Prometej poguban sofist i
revolucionar koji ugrožava čitav Olimp. Zato se on i obraća Prometeju
izazovnim i uvredljivim riječima, što se pokazalo da nije pravi način
saznavanja tajne od Prometeja. Za karakterizaciju Herma najbolje bi ga
bilo usporediti sa Hefestom, također Zeusovim sinom. Za razliku od
Hefesta koji se sažalijeva nad Prometejem, ovaj ne pokazuje niti malu
dozu sažaljevanja nad njim. Dapače, on pokazuje vrlo veliku okrutnost
prema njemu i iskorištava svoj status na vrlo loš način. Herma nije uopće
bilo briga za ljude, a najveći razlog toga je veliki strah od Zeusa.
Hermovo razmišljanje zacijelo je bilo da ako bude vjerni i pokorni sluga
Zeusov, imati će vrlo veliki položaj i status i biti će mu vrlo ugodno u
životu. Takvo ponašanje može se nazvati kukavičkim. Hermo je jedan od
negativnih likova u ovom djelu.
Ija
Kći Inahova, ona je sva poderana, čupava, neuredna, a na glavi ima dva
kravlja roga. Ona je još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi.
Začetnica je roda od kojega je morao poteći Prometejev spasilac.
Ona je vrlo nježna i naivna i kao takva je žrtva Zeusovog egoizma.
Njezina sudbina vrlo je slična sa Prometejevom sudbinom, ali su im zato
karakteri uvelike različiti. Ija je došla u određenim trenucima čak i do
stanja iznemoglosti želeći se rastati od života na bilo kakav način.
Prometej joj ipak u tim trenucima vraća volju za život govoreći joj kako će
doći i kraj te tragične sudbine i početi će ljepši dio života. Ona će
nesvjesno postati borac protiv svoga neprijatelja Zeusa, pomoću svojih
potomaka koji će zapravo biti Zeusova djeca. Tako će joj se napokon
ostvariti želja da dobije bitku sa Zeusom.
Vlast
Sluga Zeusov, još jedan od negativnih likova čiji je osnovni cilj služiti
Zeusu i osigurati si na taj način što bolji položaj. On se pojavljuje na
početku tragedije gdje nagovara Hefesta da prikuje Prometeja. Ondje se
otkriva da pri trenutku kada je Prometej bio okovan nije mogao sakriti
svoju okrutnu zluradost. Po karakteristikama bismo ga mogli usporediti sa
Hermom. On nema uopće svojega mišljenja, jer su sve misli što ih javno
izrekne Zeus i njegove misli. On je osoba bez autoriteta i bez ikakvog
razmišljanja za njega možemo reći da je njegov život podređen nekome
drugom, što je, po mojem mišljenju, nešto najteže što čovjek može
doživjeti.
Okean
Titan, bog mora, bog koji se u razmišljanjima slaže sa Prometejem
tj. također drži do toga da ljudi moraju imati barem nekakva prava.
U tragediji Okean dolazi baš u nezgodnom trenutku kao uslužan savjetnik
da nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu. Kako je već navedeno,
njegove misli i razmišljanja su gotovo ista kao i Prometejeva koji je
njegov prijatelj, ali se kod Okeana osjeća puno više osjećaja straha prema
Zeusu nego kod Prometeja koji uopće nema tih strahova. U ovom djelu on
je pozitivan lik jer ima neka razmišljanja sukladna Prometejevim. Za njega
ne možemo reći da je negativan lik jer ipak svaka osoba ima pravo da
osjeća neke strahove prema nekom, ali ti strahovi ne bi smjeli prijeći u
trajnu podređenost toj osobi.
Okeanide
Kćeri Okeanove, kroz njih je Eshil umjetnički prikazao mlade i nježne
djevojke pune osjećaja. Njihova ljupkost i svježina pune su mladenačke
naivnosti i draži. No ljupkost Okeanida ima i loše strane. One smanjuju
Prometejevu hrabrost i otpor time što mu savjetuju pokornost.
Uporno ističu da je svaki otpor uzaludan i da je Zeus neumoljiv.
Te naivne djevojke nisu svjesne da svojim postupkom postaju štetne.
Čini se kao da je pjesnik htio prikazati kako ženska nježnost može katkada
biti pogubna za mušku odrješitost. No kao kontrast Prometeju Okeanide
jače ističu neslomivu Prometejevu volju.
Jezik i stil:Struktura ove Eshilove tragedije vrlo je jednostavna. Radnja je
usredotočena na jednu situaciju ili događaj, a on mora biti strašan da
potrese dušu čitaoca. U početku drame pjesnik stvara atmosferu i opširno
tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike nezadrživo idu prema
raspletu - katastrofi. Likovi su vrlo jednostavni, dani u nekoliko grubljih
poteza, sugestivno i snažno. Istaknuto mjesto imaju zborske pjesme.
U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj
dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim
metaforama, a stil bujan i uzvišen. Toplom simpatijom prati svoje likove u
agoniji njihovih strasti. Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan
sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage.
Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i
patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne,
između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Eshilov pogled na život
temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje.
To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje
traži smisao i apsolutnu vrijednost.
Stilska izražajna sredstva koja su upotrebljavana su:
- poredbe - ”…i stoga ćeš na ovoj stijeni da ko stražar bdiš”
“O jao, kakav li to čujem šum, kao od ptica, i ljulja se zrak.”
- personifikacije: ”…sa hrastom zbori krast i jasan im je glas…”
- epiteti: neumolna, čestit, čvrsto, silni, , promišljeni, brz, laganih,
prikovan, draži
Dojam o djelu:
Kada sam u školskoj knjižnici posudio knjigu “Okovani Prometej” da je
pročitam kako bih o njoj napisao referat, moje mišljenje je bilo da nisam
mogao dobiti gore knjige od nekakvog Eshila iz Grčke. Još odavno su
poznate priče kako je svaka knjiga koju je napisao grčki pjesnik jako
dosadna i najbolje ju je ne pročitati. Uzeo sam knjigu i počeo ju čitati sa
mukom. Ta muka nije bila u knjizi već u meni, jer su na mene utjecali
svakakvi komentari osoba sa strane. Premda je ova knjiga tragedija
pisana u stihu, ipak nije teška za čitati. Čitajući je malo duže možete se
lako i uživiti u njoj. Nakon čitanja posljedice su bile suprotne mojim
razmišljanjima. Naime, ja sam mislio kako nakon čitanja neću znati baš
ništa od sadržaja. To se nije ostvarilo i razumio sam većinu sadržaja.
Mislim da je ovo djelo vrlo dobro, ali da se za referat ili lektiru ne bi
trebalo čitati u stihovima, već bi se trebao napraviti posebna knjiga sa
istim sadržajem, ali napisana u obliku proznoga teksta. Drama je inače
dosta dobra, premda bih uvijek rađe uzeo u ruke neki zanimljiv roman.
u uglednoj eupatridskoj obitelji. Već se kao mladić ogledao u tragičkim
natjecanjima. Prema Parskoj kronici prvi put je pobijedio u dramskom
natjecanju godine 484. pr. K. , a 472. god. pr. K. dobio je prvu nagradu
tetralogijom od koje je sačuvana samo drama Perzijanci. Tri puta boravio
je na Siciliji i na dvoru sirakuškog tiranina Hijerona prikazao je dramu
Etnjanke sastavljenu za proslavu grada Etne, koji je utemeljio Hijeron.
Umro je u Geli na Siciliji, gdje je i pokopan 456. god. pr. K.
Na njegov grob hodočastili su poklonici njegove umjetnosti, a Atenjani ga
osobito počastiše odredbom kojom se svakome dopušta da se može
pojavljivati na tragičkim natjecanjima s njegovim tragedijama.
U povijesti helenske književnosti najstariji od tri velikana tragičkog
pjesništva zauzima osobito mjesto. Eshil nije samo običan promatrač
povijesnih zbivanja kroz koja prolazi njegov narod u prvim desetljećima
petog stoljeća pr. K., nego je i aktivni sudionik u njima. Istakao se
osobitom hrabrošću kao borac u presudnim bitkama kod Maratona,
Salamine i Plateje u kojima je njegov narod u borbi protiv perzijskog
osvajača obranio slobodu i nezavisnost. To je u Heladi razdoblje narodnog
oduševljenja i iskrenog domoljublja.
Kao stvaralački genij velike snage, Eshil otkriva kroz likove svojih
tragedija povijesni sadržaj tog presudnog razdoblja. On je pjesnik atenske
demokracije, a grandiozni likovi njegovih drama odgovaraju
maratonsko-salamnijskoj herojskoj epohi. Unaprijedio je dramsku
umjetnost usavršivši dramsku tehniku. Uveo je u igru drugog glumca i
time pojačao dramski element tragedije proširujući dijalog na račun
korskih pjesama. O toj njegovoj novini s priznanjem govori i Aristotel u
Poetici. Tako je od prvobitno lirske kantate stvorio pravu dramu i postao
ocem tragedije. Dotjerao je sceneriju i opremu. Bio je učitelj kora i
glumaca, sastavljao je melodije za korske pjesme i plesne figure,
a u početku kazališne tragedije bio je i glumac. Od mlađeg suvremenika
Sofokla preuzeo je uvođenje trećeg glumca u igru.
Građu za tragedije uzima iz mitologije, tj. iz priča o bogovima i herojima.
Tragedije raščlanjuju ljudsku sudbinu nad kojom lebde sreća i nesreća.
Tom oprekom upravlja mudro načelo božanske pravde koja kroz trpnju
upućuje ljude da se pokore vječnim zakonima. To Eshilovo naučavanje ne
može se shvatiti ako gledamo na pojedinačno djelo koje se odigrava pred
našim očima, već ga valja uklopiti na mjesto koje mu u slijedu zbivanja
pripada. Postoji, naime, uzajamna odgovornost među naraštajima koji
slijede jedan za drugim jer i djeca okajavaju krivice otaca. No te krivice ne
prelaze s pokoljenja na pokoljenje tako da guraju u propast nevine, već i
potomci krivicama predaka pridružuju svoje krivice, koje postaju uzrokom
njihovih tragedija. Prema tome čovjek sam sebi stvara sudbinu.
Božanska se osveta pojavljuje tek kad je čovjek moralno okaljan.
Eshilu se problem života ne zaustavlja na pojedincu nego zahvaća obitelj,
generacije i čak cijelu rasu. Zato sudbinu junaka ili čitava roda najčešće
prikazuje u tri tragedije. One čine sadržajnu i idejnu cjelinu – organičku
triologiju. Na nju se nadovezuje satirska drama iz istog mitološkog kruga.
Zamisao triologije dopušta pjesniku da u grandioznom troptihu razvije niz
zbivanja i u cjelini prikaže kako se od krivice kroz patnju dolazi do
spoznaje.
U rukopisnoj tradiciji navodi se 79 naslova Eshilovih tragedija,
a u Leksikonu Suda riječ je o 90 drama. Od tog bogatog opusa sačuvano
je sedam tragedija i mnogo fragmenata izgubljenih drama. U novije
vrijeme egipatski su papirusi iznijeli na vidjelo mnoge fragmente iz
različitih njegovih tragedija i satirskih drama. Najpoznatija Eshilova djela
su: Perzijanci, Sedmorica protiv Tebe, Pribjegarke, Agamnenon,
Žrtva na grobu i Eumenide.
Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske osobnosti
i patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne,
između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Pjesnik vjeruje u
božanske sile i njihovu neograničenu moć, vjeruje u punu zavisnost
čovjeka o sudbini. Bogovi zadiru u život čovjeka i postaju osvetnici za
prijestupe. Odgovornost čovjeka dosta je umanjena jer ga u akciji sputava
nepobjediva sudbina. U triologiji autor analitički razglaba u cjelini kako se
od krivice kroz patnje dolazi do spoznaje. Duboko religiozan, Eshil nije
mogao u prilikama svoga vremena posve otkriti revolucionarnu
problematiku, snažno zacrtanu u Prometeju, ali njegov strogi pogled na
život temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje.
To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje
traži smisao i apsolutnu vrijednost.
Tema:Tema ove tragedije je okovanje Prometeja i nagovještanje njegove osvete
Zeusu.
Osnovna misao:
Eshil poručuje čovječanstvu da pravda, za kojom ljudi uvijek teže, nije sila
koja postoji izvan ljudi i koja će odmah doći na njihov poziv. Ona je u
samim ljudima koji je mogu stvoriti i povećavati strpljivim učenjem
najviše vrline - mudre umjetnosti.
Sadržaj:
Radnja se zbiva u brdskoj pustoši na kraju svijeta, uz obale Okeana.
Kraj je površno smješten u Skitiji. Osuđeni Prometej hoda između Vlasti i
Sile, Zeusovih vjernih slugu. Za njima ide Hefest s lancima i teškim
čekićem. Riječi koje Vlast upućuje Hefestu otkrivaju mjesto na kojem će
se obaviti mučenje, govore o nepokolebivoj Zeusovoj odluci i razlozima
koji su do nje doveli. Vlast ne može sakriti da se raduje Prometejevoj
muci. On mrzi saveznika ljudi i veseli se osveti. Hefest preko volje
izvršava Zeusovu zapovijed i iskreno sažalijeva Prometeja. Vlast nadzire
Hefestov posao, oštro kori njegovo kolebanje i upozorava ga na propuste.
Zadnji Hefestov udarac i riječi kojima se Vlast izruguje pribijenom
Prometeju prekinula je duga šutnja. Hefest, Sila i Vlast odlaze.
Okovani Titan čuje pjevanje. To su glasovi mladih djevojaka, Okeanida,
kćeri Okeanovih. U morskim dubinama čule su Hefestove udarce i došle su
u krilatim kolima. Između Prometeja i zbora Okeanida razvija se razgovor.
Nježnom i prijateljskom sažaljenju Okeanida odgovara Prometejev strašni
očaj. Prijateljske riječi djevojaka otvaraju polako zatvorenu dušu
mučenika koji im se počinje povjeravati. Prvi osjećaj koji dolazi do izražaja
u Prometeju je njegov teško povrijeđen ponos. On žali zbog kazne koja je
nad njim izvršena. Dok Okeanide pokazuju strah pred Zeusovom vlašću,
Prometej izazvan imenom svoga neprijatelja izjavljuje da Zeusova
pobjeda nije konačna. Doći će dan kada će Zeus morati sa njim
pregovarati. Odgovarajući na pitanja Okeanida, Prometej govori o sebi i
svojoj ulozi u borbi protiv Titana. Doznajemo kakvu je uslugu učinio Zeusu
i kako mu se oštro suprotstavio iz ljubavi prema ljudskom rodu.
Govori kako je on svjesno učinio svoj čin premda je znao da će za to biti
kažnjen. Prometej postaje žrtva koja je primila na sebe užasnu patnju za
spas i sreću ljudskog roda.
Dolazi Okean na konju sa krilima. On nagovara Prometeja da se ponizi i
pokori Zeusu i da će se sa tim završiti sve njegove patnje. Sama pomisao
na pomirenje sa Zeusom izaziva bijes u Prometejevoj duši. Zeus se je
pokazao u pravom svjetlu i od njega se ne može očekivati ništa dobro.
Okean je još više uzrujao Prometeja i zatim je otišao.
Poslije Okeanova odlaska zbor Okeanida oplakuje zlosretan Prometejev
usud. Tada dolazi Prometejev monolog u kojem govori na koje je sve
načine pomogao ljudima. Ljudi su od njega naučili graditeljstvo, diobu
poslova prema godišnjem dobu, računanje, pripitomljavanje životinja,
brodogradnju i njegovanje bolesnika. Naučili su proricati budućnost i
pronalaziti i vaditi iz zemlja sve vrste metala. Zadivljene Prometejevim
riječima Okeanide uzvikuju na usta zborovođe da će se Titan osloboditi
svojih okova i da će opet postati po moći jednak Zeusu.
Kod Prometeja dolazi Inahova kći Ija, još jedna nevina žrtva Zeusove zle
ćudi. Ona je i začetnica roda od kojega je poslije više generacija morao
poteći Prometejev spasilac. Čim je opazila na stijeni pribitog Prometeja i
Okeanide, počinje postavljati pitanja, ali je obuzme neka potajna mora.
Ona se pokušava oteti užasnoj opsesiji i moli smrt da dokrajči njezine
patnje. Na pitanje Okeanida, Ija pripovijeda kako je postala plijenom
Zeusova egoizma. Njoj se u snu ukazao Zeus mameći je u svoje mreže.
Ona je to povjerila ocu. On je upitao za savjet proročišta, ali su odatle
dolazili neshvatljivi i čudni odgovori. Na kraju je stigla okrutna zapovijed
koja je prisilila njezina oca da je otjera od kuće i prepusti na milost i
nemilost Zeusu. Ija govori kako je pretvorena u kravu. Kad je Hermo na
Zeusovu zapovijed ubio Ijina čuvara, ljubomorna Zeusova žena Hera
natjerala je na nju obada koji ju svojim ubodima tjera u ludilo i goni po
čitavom svijetu. Ijina je tužna i ganutljiva priča oštra optužba Zeusa.
Ija moli Prometeja da joj otkrije sva njezina buduća lutanja i patnje.
Prometej, naime, ima sposobnost da u proročkoj viziji vidi budućnost.
Spremno udovoljava Ijinoj molbi i govori joj sve što je čeka.
Nabraja zemlje i narode i upozorava je na opasnosti. Ija priželjkuje smrt,
a Prometej je tješi govoreći joj o svojoj daleko strašnijoj sudbini i u ljutini
nagovješta Zeusov pad. Kad je Ija čula spominjanje Zeusovog pada
živnula je i odmah pitala za objašnjenje. Prometej joj u ogorčenju otkriva
tajnu, ali ne navodi ime žene koja će upropastiti Zeusovu vlast. Ime te
žene je jedino Prometejevo oružje. Zeus će nastojati saznati tajnu.
Prometej, u proročkoj viziji izlaže Iji, na njezino traženje, sva njezina
lutanja i završetak muka. Na ušću Nila naći će svoje smirenje. Tu će joj
Zeus povratiti razum, taknut će je rukom i od toga će dodira začeti plod i
roditi sina Epafa. Od njegova će roda poteći i njegov spasitelj. Obuzeta
novim napadima delirija, Ija nestaje. Okeanide pjevaju pune straha o
jadnoj sudbini žena koje raspaljuju ljubav bogova. Ogorčenje koje se
skupilo u Prometejevoj duši potiče ga da iza Ijina odlaska svečano
izgovara otvorene prijetnje Zeusu.
Ovaj puta Zeus mora reagirati. Zeusov izaslanik Hermo dolazi k
Prometeju. On nastoji oštrim prijetnjama prisiliti Titana da otkrije Zeusu
svoju tajnu o pogubnom braku. Rađa se sukob uzrokovan suprotnim
osjećajima. Na jednoj strani Zeus pun samoga sebe i svoje vlasti ne
može trpjeti buntovništvo, a na drugoj Prometejev duboko povrijeđeni
ponos i silno ogorčenje koje pojačava spoznaja da je kažnjen zato jer je
činio dobro. Zeus brani svoju ugroženu vlast, a Prometej trpi i svjestan je
da mu predstoje još gore muke. Iako je trenutačno po snazi slabiji,
Prometej je moralno jači. Plemeniti karakter i moć da vidi budućnost
uzdižu ga iznad Zeusa. Hermo se obraća Prometeju izazovnim i
uvredljivim riječima. Prijetnjama nastoji iščupati Prometejevu tajnu.
Titan prihvaća dijalog i u sukobu mišljenja njihove se riječi ukrštaju.
Bijes raste na jednoj i na drugoj strani. Prometej odgovara prezirom i
postupa s Hermom kao s nezrelim dječakom i robom. Kad Hermo
pokušava pokolebati Prometeja, on ga ponovno odbija. Prometej se neće
poniziti pred Zeusom, neće prihvatiti ulogu molitelja ni roba. On želi
sporazum u kojem će raspravljati ravnopravno sa sebi ravnopravnim.
Hermo objavljuje Prometeju njegovu sudbinu. Zeus će snagom groma
smrviti hridinu o koju je prikovan. Bacit će ga u mračnu utrobu zemlje,
ali će ga opet izvući na svijet. Zeusov će mu orao kljuvati danju jetru i
drob, a oni će mu u noći opet zarasti. Njegove muke će završiti tek onda
kad se jedan besmrtnik odrekne svoje besmrtnosti i pođe dobrovoljno u
Had kao Prometejev zamjenik.
Iz daljine dopire grmljavina i munje obasjavaju okovanog Titana Prometeja. Hermes se obraća Okeanidama i savjetuje im da se što prije
povuku. No, iako su one pune straha, neće napustiti svoga prijatelja u
teškoj nevolji. Te nježne djevojke, koje su stalno nagovarale Premeteja na
pokornost, u odlučnom času nalaze u svojoj ljubavi i prijateljstvu snagu da
se suprotstave Zeusu i da podijele sudbinu sa Prometejem.
Započinje užas. Nebom se vuku tmasti oblaci, fijuču vjetrovi, sijevaju
munje, praskaju gromovi i trese se zemlja. Kidaju se hridine i u toj
lomljavi čuju se posljednje riječi Titana koji do zadnjeg časa promatra sve
što se oko njega događa. Prometej nestaje u bezdanu.
Kompozicija djela:1. Prometejevo okivanje
Vlast, Sila i Hefest vode Prometeja da ga prikuju uz stijene i da ga
izoliraju od svijeta. Hefest nema baš preveliku volju da prikuje nevinu
žrtvu koja je optužena pod kaznom da je pomagala ljudima, ali ga ipak
okuje.
2. Dolazak OkeanidaOkeanide dolaze i govore Prometeju kako su one uz njega i kako će mu
uvijek pomagati. Na njihov upit zašto je okovan, dobile su već poznati
odgovor da je razlog taj što se Zeusu nije sviđalo njegovo pomaganje
ljudima.
3. Dolazak Okeana
Okean dolazi i govori Prometeju da mu je on prijatelj i da će uvijek stati
na njegovu stranu, ali da bi ipak bilo pametno poslušati Zeusa i prikloniti
se njegovim zakonima, a uza sve to živjeti bez problema. Prometeju se
Okeanovo razmišljanje uopće ne sviđa.
4. Dolazak Ije
K Prometeju dolazi Ija, nesuđena Zeusova žena, koja je razočarana
svojom sudbinom i traži od Prometeja pomoć koju će dobiti u kazivanju
svoje daljne sudbine. Prometej joj je rekao da je njegovo oslobođenje u
rukama njenih i Zeusovih nasljednika.
5. Hermo u prepirci sa Prometejem
Po nagovoru Zeusa, k Prometeju dolazi Hermo, glasnik i sin Zeusov, ne bi
li doznao tajnu o Prometejevom oslobođenju. Prometej to nije nikako htio
odati i Hermo je otišao uz napomenu Prometeju da će doživjeti nesretan
završetak.
6. Bezdan
Ostvarila se Hermova procjena budućnosti. Počeo je užas: vihori, munje,
gromovi; oblaci se vuku nebom, zemlja se trese. I riječi su postale djelom.
Stijene su se počele urušavati. Bezdan proguta sve.
Analiza likova:Prometej
On je jedini od bogova koji se toliko približio ljudima da mu je bilo lako
pripisati i ljudske osobine. Zato je i njegova patnja bliža ljudima i može
ganuti. Napušten od Zeusa, ljudski je rod bio osuđen na neznanje i bijedu.
Prometej je ljudskom rodu donio vatru, izvor obrta i blagostanja. Poučio je
ljude u obrtu i tako im osigurao sredstva za život. Njegovao je i ljudski
umni razvoj i time otvorio put prema napretku. Titan Prometej,
predstavnik starijeg pokoljenja bogova, učinio je sve to na vlastitu
pogibao predviđajući oštru Zeusovu reakciju. Po tome je Prometej, prema
Eshilu, dobročinitelj i spasitelj koji sam sebe žrtvuje da bi spasio one koje
iskreno voli. Njegov čin ga izjednačuje sa idejom svih religija koje su baš
takav lik postavile pred svoje vjernike. Slobodoljubivi Prometej, kojemu su
i najstrašnije muke draže od ropstva, postao je utjelovljenje razuma i
borac protiv svake sile koja hoće zarobiti ljudski duh. Postao je simbol
borbe za oslobođenje i napredak čovječanstva. Zato je prometejska misao
uvijek aktualna.
Zeus
On je bio bog bogova, tj. imao je vlast nad svima. On nije mogao trpjeti
da mu se netko suprostavlja. Vodio je svoj zakon vladanja. Mrzio je
ljudsku populaciju i želio je istrijebiti ljude i na njihovo mjesto staviti
društvo koje bi on napravio. Zeus je tiranin koji dolazi na vlast poslije
revolucije i nastoji učvrstiti apsolutističku vlast. Sve mora biti podređeno
njegovim zakonima. On je spreman vladati silom i terorom. Zato se
njegova vlast oslanja na krvnika i na mučenje. Tek kasnije, učeći se na
vlastitim pogreškama, i Zeus je došao do spoznaje da sila rađa silu i da
može vladati nad drugima samo onaj koji je sposoban biti gospodarom
svojih strasti. Zeus je smatrao da se Prometej malo previše udaljio od
njegovih zakona, i zato je bio kažnjen sramotnom kaznom. Ipak, kada se
trebalo obračunati sa Prometejem, Zeus nije došao osobno, već je poslao
nekog od svojih sluga. Zbog nekih Zeusovih reakcija, mogli bi ga prozvati
čak i kukavicom, a ne ga samo hvaliti. Vlast mu zasigurno nije bila
oduzeta samo iz jednog jedinog razloga, a taj je da su bogovi u Zeusovoj
službi i ljudi u ono vrijeme vrijeme previše strahovali od bogova i bojali su
im se suprotstaviti. U knjizi doznajemo kako je Zeus tek kasnije shvatio
da ne radi dobro za dobrobit svega. To znači da je u njemu ostalo i ono
malo dobroga što je potaknulo njegov moralni preobražaj.
Hefest
Sin Zeusov, on je jedan od dvojice Zeusovih sinova iz ovoga djela.
Po mojem mišljenju njegov karakter je mnogo bolji nego karakter Herma,
drugog Zeusovog sina. Hefest nije okrutan. Dokaz za to je njegovo
sažaljevanje nad Prometejem prije nego ga je morao prikovati. Da uza
njega nije stajao Vlast, sluga Zeusov, Prometej možda nikada ne bi bio
prikovan. Hefest je vrlo osjećajna osoba, koja osjeća prema mnogim
osobama ljubav i sažaljenje. Njemu je bilo žao ljudi kada ih je njegov otac
Zeus htio istrijebiti. On bi možda bio i sasvim suprotnog karaktera od
Zeusa da u njemu nije prevladao strah od oca. Bez ikakve sumnje
možemo slobodno reći da je Hefest u “Okovanom Prometeju” pozitivna
osoba.
Hermo
Sin Zeusov, on nije samo običan Zeusov glasnik, već je on i Zeusov sin
koji strastveno brani oca. Za njega je Prometej poguban sofist i
revolucionar koji ugrožava čitav Olimp. Zato se on i obraća Prometeju
izazovnim i uvredljivim riječima, što se pokazalo da nije pravi način
saznavanja tajne od Prometeja. Za karakterizaciju Herma najbolje bi ga
bilo usporediti sa Hefestom, također Zeusovim sinom. Za razliku od
Hefesta koji se sažalijeva nad Prometejem, ovaj ne pokazuje niti malu
dozu sažaljevanja nad njim. Dapače, on pokazuje vrlo veliku okrutnost
prema njemu i iskorištava svoj status na vrlo loš način. Herma nije uopće
bilo briga za ljude, a najveći razlog toga je veliki strah od Zeusa.
Hermovo razmišljanje zacijelo je bilo da ako bude vjerni i pokorni sluga
Zeusov, imati će vrlo veliki položaj i status i biti će mu vrlo ugodno u
životu. Takvo ponašanje može se nazvati kukavičkim. Hermo je jedan od
negativnih likova u ovom djelu.
Ija
Kći Inahova, ona je sva poderana, čupava, neuredna, a na glavi ima dva
kravlja roga. Ona je još jedna nevina žrtva Zeusove zle ćudi.
Začetnica je roda od kojega je morao poteći Prometejev spasilac.
Ona je vrlo nježna i naivna i kao takva je žrtva Zeusovog egoizma.
Njezina sudbina vrlo je slična sa Prometejevom sudbinom, ali su im zato
karakteri uvelike različiti. Ija je došla u određenim trenucima čak i do
stanja iznemoglosti želeći se rastati od života na bilo kakav način.
Prometej joj ipak u tim trenucima vraća volju za život govoreći joj kako će
doći i kraj te tragične sudbine i početi će ljepši dio života. Ona će
nesvjesno postati borac protiv svoga neprijatelja Zeusa, pomoću svojih
potomaka koji će zapravo biti Zeusova djeca. Tako će joj se napokon
ostvariti želja da dobije bitku sa Zeusom.
Vlast
Sluga Zeusov, još jedan od negativnih likova čiji je osnovni cilj služiti
Zeusu i osigurati si na taj način što bolji položaj. On se pojavljuje na
početku tragedije gdje nagovara Hefesta da prikuje Prometeja. Ondje se
otkriva da pri trenutku kada je Prometej bio okovan nije mogao sakriti
svoju okrutnu zluradost. Po karakteristikama bismo ga mogli usporediti sa
Hermom. On nema uopće svojega mišljenja, jer su sve misli što ih javno
izrekne Zeus i njegove misli. On je osoba bez autoriteta i bez ikakvog
razmišljanja za njega možemo reći da je njegov život podređen nekome
drugom, što je, po mojem mišljenju, nešto najteže što čovjek može
doživjeti.
Okean
Titan, bog mora, bog koji se u razmišljanjima slaže sa Prometejem
tj. također drži do toga da ljudi moraju imati barem nekakva prava.
U tragediji Okean dolazi baš u nezgodnom trenutku kao uslužan savjetnik
da nagovara Prometeja da se ponizi i pokori Zeusu. Kako je već navedeno,
njegove misli i razmišljanja su gotovo ista kao i Prometejeva koji je
njegov prijatelj, ali se kod Okeana osjeća puno više osjećaja straha prema
Zeusu nego kod Prometeja koji uopće nema tih strahova. U ovom djelu on
je pozitivan lik jer ima neka razmišljanja sukladna Prometejevim. Za njega
ne možemo reći da je negativan lik jer ipak svaka osoba ima pravo da
osjeća neke strahove prema nekom, ali ti strahovi ne bi smjeli prijeći u
trajnu podređenost toj osobi.
Okeanide
Kćeri Okeanove, kroz njih je Eshil umjetnički prikazao mlade i nježne
djevojke pune osjećaja. Njihova ljupkost i svježina pune su mladenačke
naivnosti i draži. No ljupkost Okeanida ima i loše strane. One smanjuju
Prometejevu hrabrost i otpor time što mu savjetuju pokornost.
Uporno ističu da je svaki otpor uzaludan i da je Zeus neumoljiv.
Te naivne djevojke nisu svjesne da svojim postupkom postaju štetne.
Čini se kao da je pjesnik htio prikazati kako ženska nježnost može katkada
biti pogubna za mušku odrješitost. No kao kontrast Prometeju Okeanide
jače ističu neslomivu Prometejevu volju.
Jezik i stil:Struktura ove Eshilove tragedije vrlo je jednostavna. Radnja je
usredotočena na jednu situaciju ili događaj, a on mora biti strašan da
potrese dušu čitaoca. U početku drame pjesnik stvara atmosferu i opširno
tumači činjenice, a završni prizori puni dramatike nezadrživo idu prema
raspletu - katastrofi. Likovi su vrlo jednostavni, dani u nekoliko grubljih
poteza, sugestivno i snažno. Istaknuto mjesto imaju zborske pjesme.
U njima pjesnik otkriva svoje duboke filozofske misli. On je stvaratelj
dramskog jezika i stila. Jezik mu je svečan i bogat originalnim i smionim
metaforama, a stil bujan i uzvišen. Toplom simpatijom prati svoje likove u
agoniji njihovih strasti. Hranjen iskustvom prošlosti i posve predan
sadašnjosti, Eshil je obnovio mit i stvorio likove izvanredne snage.
Temeljna problematika, koju Eshil razvija u prikazivanju ljudske sudbine i
patnje, sastoji se u točnom utvrđivanju odnosa između krivnje i kazne,
između božanske osvete i slobodne ljudske volje. Eshilov pogled na život
temelji se na iskrenom i dubokom suosjećanju za ljudske patnje.
To je poezija patničkog čovječanstva, koje kroz svoje postupke i trpnje
traži smisao i apsolutnu vrijednost.
Stilska izražajna sredstva koja su upotrebljavana su:
- poredbe - ”…i stoga ćeš na ovoj stijeni da ko stražar bdiš”
“O jao, kakav li to čujem šum, kao od ptica, i ljulja se zrak.”
- personifikacije: ”…sa hrastom zbori krast i jasan im je glas…”
- epiteti: neumolna, čestit, čvrsto, silni, , promišljeni, brz, laganih,
prikovan, draži
Dojam o djelu:
Kada sam u školskoj knjižnici posudio knjigu “Okovani Prometej” da je
pročitam kako bih o njoj napisao referat, moje mišljenje je bilo da nisam
mogao dobiti gore knjige od nekakvog Eshila iz Grčke. Još odavno su
poznate priče kako je svaka knjiga koju je napisao grčki pjesnik jako
dosadna i najbolje ju je ne pročitati. Uzeo sam knjigu i počeo ju čitati sa
mukom. Ta muka nije bila u knjizi već u meni, jer su na mene utjecali
svakakvi komentari osoba sa strane. Premda je ova knjiga tragedija
pisana u stihu, ipak nije teška za čitati. Čitajući je malo duže možete se
lako i uživiti u njoj. Nakon čitanja posljedice su bile suprotne mojim
razmišljanjima. Naime, ja sam mislio kako nakon čitanja neću znati baš
ništa od sadržaja. To se nije ostvarilo i razumio sam većinu sadržaja.
Mislim da je ovo djelo vrlo dobro, ali da se za referat ili lektiru ne bi
trebalo čitati u stihovima, već bi se trebao napraviti posebna knjiga sa
istim sadržajem, ali napisana u obliku proznoga teksta. Drama je inače
dosta dobra, premda bih uvijek rađe uzeo u ruke neki zanimljiv roman.
Nema komentara:
Objavi komentar